Nesreća koja je bila tajna
Dana 29. rujna 1957. u blizini grada Kištima na južnom Uralu dogodila se jedna od najvećih nuklearnih katastrofa u povijesti — poznata kao Kištimska nesreća. Nesreća je označena kao razina 6 na međunarodnoj ljestvici nuklearnih događaja (ljestvici INES), što ju čini trećim najozbiljnijim nuklearnim događajem u povijesti (poslije Černobilske katastrofe i nesreće u Fukushimi 2011.). Nesreća se dogodila u gradu Ozjorsku, “zatvorenom gradu” izgrađenom oko tvornice Majak, dijelu sovjetskog programa za proizvodnju plutonija Kako Ozjorsk/Majak (također poznati kao Čeljabinsk-40 i Čeljabinsk-65) nisu bili označeni na zemljovidima, nesreća je dobila ime po Kištimu, najbližem poznatom gradu.
Ono što ovu nesreću čini posebnom nije samo razmjer kontaminacije, nego i činjenica da je desetljećima bila službena tajna
Uzroci nesreće
Za razliku od Černobila, Kištimska nesreća nije uključivala reaktor, nego spremnik s visoko radioaktivnim tekućim otpadom koji se nalazio pod zemljom.
Postrojenje Majak izgrađeno je između 1945. i 1948. godine u vrijeme kada se zaštita okoliša nije ozbiljno razmatrala a tadašnje znanje o nuklearnoj fizici nije davalo dobru osnovu za procjenu sigurnosti. O procjeni sigurnosti i zaštiti okoliša najviše govori činjenica da se isprva, radioaktivni otpad visoke razine iz tvornice Majak ispuštao izravno u obližnju rijeku Teču. Postojenje za skladištenje je izgrađeno oko 1953. godine i sastojalo se podzemnih čeličnih spremnika.
Zbog svoje visoke radioaktivnosti otpad se zagrijavao i bilo je potrebno osigurati kontinuirano hlađenje.Sustav hlađenja jednog od spremnika nije funkcionirao, navodno mjesecima, što je dovelo do pregrijavanja, isparavanja otapala i kemijske eksplozije procijenjene jačine oko 70 tona TNT-a.
Posljedice i prikrivanje
Eksplozija je dovela do kontaminacije područja u duljini od 300 km i širini od 30 km, poznato kao East Ural Radioactive Trace (EURT). Više od 200 naselja bilo je pogođeno, a tijekom dvije godine oko 10.000 ljudi je evakuirano — i to u tajnosti, bez jasnih objašnjenja stanovništvu.
Mnogi lokalni stanovnici nisu znali zašto se sele i godinama su živjeli u kontaminiranim područjima.
Dapače Sovjetska je vlada 1968. sakrila EURT osnovavši Istočno uralski prirodni rezervat u koji je zabranjen neovlašten pristup.
Procjenjuje se da je eksplozijom oslobođeno oko 74 PBq radioaktivnih izotopa, uglavnom cezija-137 i stroncija-90, što je količina koja je znatno manja od Černobila, ali i dalje katastrofalna po lokalnu zajednicu.
Medicinski podaci i okolišne procjene sustavno su zataškavani a detalji nesreće su bili nepoznati skoro tri desetljeća. Glasine su dugo kružile no javnost je o nesreći saznala tek gotovo 20 godina kasnije (1976.) nakon svjedočanstava bivših djelatnika i satelitskih podataka koji su ukazivali na abnormalnu radioaktivnost.
Službena verzija je međunarodnoj zajednici postala dostupna gotovo slučajno. Naime nakon nesreće u Černobilu sovjetska vlada je u izvješće o Černobilu 1986. godine upakirala i Kištim.
Lekcije za sadašnjost
Ova nesreća naglašava nekoliko ključnih problema koji su i danas relevantni:
- Nuklearna sigurnost je i pitanje povjerenja javnosti. Bilo kakav oblik zataškavanja povećava posljedice i narušava povjerenje javnosti.
- Značaj međunarodnog nadzora i standardizacije. Standardi poput IAEA-inih danas upravo proizlaze iz ovakvih iskustava.
- Uloga politike u upravljanju nuklearnim rizicima
- Sigurnost skladištenja radioaktivnog otpada. Rizici nisu samo u proizvodnji energije, već i u postupanju s otpadom i nusproduktima
Zaključak
Kištimska nesreća nije samo povijesna bilješka.
To je podsjetnik da nuklearna sigurnost nije ograničena na elektrane — ona uključuje cijeli ciklus: od goriva do otpada, od tehnologije do povjerenja.
Za stručnjake ovo je važna lekcija: kriza o kojoj se šuti traje dulje i ostavlja dublje ožiljke.
Izvori: privatna arhiva, IAEA, UNSCEAR, Nuclear Energy Agency, Our World in Data,.